Ti Petrovcani su nori, prvo hbije sebe a onda svoju ženu

Neki dan sam se zapitao što je to napredak ili razvoj i dali mi napredujemo ili zapravo stojimo na jednom mjestu? Prvo pitanje je što je zapravo napredak?
Zanimljivo je da je čovjek u prirodi stalno traži nešto novo. Stalno pokušava pa makar na nesvjestan način doći do nečega što bi promijenilo njegov život. Jednom kad pronađe to i promjeni svoj život vjeruje da je napredovao. Kad bi pogledali iz jednog aspekta vidjeli bi da i je al pitanje je jeli u nečemu zbog toga nazadovao?
Neki poznati lik ( nemam pojma koji ) je davno rekao da svaki put kad nešto novo izmislimo za recimo nešto lakši život zapravo nešto oduzimamo čovjeku. Ako recimo izmislimo auto zbog kojeg ljudi više neće trebati toliko hodati onda gubimo na fizionomiji naših nogu. Jer danas recimo svi voze aute. Ja imam auto i svi ga imaju i zbog toga ja danas nemogu krenuti put varaždina pješke. Prošao bi petrovsko i pao bi dolje (moj pradeda je išao u njemačku pješke nekad). Nije sad da ja nebi mogao vježbom nadoknaditi svu tu snagu al zašto bi išao pješke i mučio se kad mogu ovak. I tu je taj problem. Premalo se krećemo, zato smo podložniji raznoraznim bolestima i zbog toga će se u sljedećih par generacija dogoditi da ćemo imati veliki postotak onih koji nikad nisu stali na svoje noge jer ako se nećemo kretati kroz generacije ćemo gubiti snagu sve dok nećemo dosegnuti samo dno.
Toliko o svijetloj budućnosti.
Kao što sam prije rekao čovjek konstantno traži nešto novo, što bi on kao mogao zvati napredak. Kad kažem napredak onda mislim na nešto kako bi si olakšao muke al stvar je u tome (koliko me iskustvo poučilo) da mukama nikad kraja. Dok sam bio mali stalno sam želio računalo i mislio sam to će biti kraj svih mojih muka. Nikad neću više trebati pisati zadaću s rukom na papir. Lektiru ću si samo skinuti s interneta. Neće me više nikad mučiti potrgane igračke jer ću moći igrati huga na kompjuteru svaki dan. Dobio sam kompjuter, prvo je Internet stalno bio pokvaren. Huga nikak nisam mogao instalirati a printer kojeg smo imali je printao samo u crvenoj boji. PA cak da i je bilo sve ispravno, na kompjuter nikad nisam mogao jer imam još dvije sestre. Kaj ocu s tim reci. Kaj got novo da mi napravili, psihički ćemo uvijek ostati na istom jer muke će uvijek postojati stoga mi nikad ne napredujemo jedino što napreduje je naš ponos i zbog toga tu i tam mislimo da smo bolji od drugih a stvar je u tome da nismo bolji, nego smo samo u drugačijim situacijama i zbog toga smo svi jednaki.
Mogao bi još toliko toga pisati na tu temu al mislim da sam uhvatio bit a i neda mi se više pisati. Čekam vašu reakciju pa ću onda još pisati a do onda pozdrav.

JEDINI „Produkt“ ljudske svjesnosti, osim fekalija naravno su EMOCIJE

Danas sam naletel na jednu vrlo zanimljivu tezu i odlučio napisati prvi ozbiljan post. EMOCIJE KREIRAJU MISLI I RAZMIŠLJANJA.
Ta teza se dokazuje svaki dan na novo. Svaki dan to možete vidjeti kod sebe ili pak vidjeti na drugim ljudima kao pojedincima ili kao masi.
Jednom davno sam čitao jedan post na fluktuacija.blog.hr i autor tog bloga je pisao o jednoj jako zanimljivoj temi tipa ako isključimo emocije bit ćemo strašno pametni i postignut ćemo strašno puno više od ovoga što sad postižemo -> slično kao: mi smo borg i takve pizdarije.
Istina je da je post zanimljiv i možda i realan al koliko je realan toliko je i nerealan jer realno ne možemo to dokazati već samo pretpostaviti.
Mi smo ljudi i Bog ili priroda (kako vam drago) su nas stvorili s emocijama. Znači emocije su dio nas i one su prisutne u svakom našem razmišljanju. Glavno pitanje je ako isključimo emocije hoćemo li moći razmišljati?
Kao što sam rekao ovo pitanje se realno ne može dokazati a i svaka pretpostavka čim je kompleksnija time je i manje realna.
Možda u ovom slučaju je logičnije da kad bi uklonili osjećaje da bi nastala čista misao al ako recimo uzmemo da naše emocije jesu naša razmišljanja, to bi značilo da emocije ne mogu biti uklonjene ili ako bi bile uklonjene nebi imali apsolutno ništa.
Čekam vaše komentare na ovo pitanje.
Boooook.

Naslovnica 24 sata.
Strahota u petrovskom.
Jučer oko 12 sati navečer dogodila se teška katastrofa u petrovskom.
Naime gospodin Vinko Kiseliš je jučer kad je napuštao svoju klet, blago omejen, zaboravio zatvoriti pipu na svojoj bačvi i svo vino je do jutra iscurelo.
Drugo jutro gospodin Kiseliš se je vratio u klet i imao je što za vidjeti. Vidjevši da nema izlaza , da ne može više piti a berba je tek za jedan do dva mjeseca, oduzeo si je život vješanjem. Forenzičari još utvrđuju razlog smrti.
Zbog takve katastrofe danas je u petrovskom proglašen dan tuge i svi petrovčani tuguju za kolegom alkoholičarem.
Ekipa iz 24 sata napravila je intervju s ženom preminuloga.
24: Gospođo Kiseliš, kako se osjećate nakon smrti vašeg muža?
Žena: A jbg, bez brige, bu se on vrnul i po mene al nadam se da bu to brzo jer nemrem dugo zdržati bez vina.
24: kako to mislite?
Žena: A tu je kod nas običaj da muž prvo hbije sebe a onda svoju ženu.
24: Nemamo drugih komentara.
Očito je da je žena u teškom šoku i zato smo se odlučili pitati druge mještane što misle o preminulom.
Neki od komentara.
I.R: A bio je dobar čovjek. Mogo je puno spiti i nikad ga nije bilo sram kaj bi se napil pa završil h grabi nekakvoj. Sad vjerojatno u raju pije najfiniji kiseliš.
H.S: A kaj da vam velim. Pijan sam i nemam komentara.
Y.M: I am your new god, little boys. Check this shit ...
Uz Petrovsko uzdrmana je bila i cijela Hrvatska. Predsjednik Mesić odmah nakon što je čuo vijest je sazvao sjednicu za novinare. Njegove riječi su bile: Sve je to delanec kriv.
I time završavamo našu priču.
Ljudi pijte gemište, veselite se i nemojte razlijevati vino.

Evo danas ču vam pričati priču (pa zapravo legendu) o jednom dječaku.
Svi već pogađate to je legenda o Highwayu.
Prije mnogo godina, naš glavni lik, još prije nego se je rodio je odlučio otići na prvi put po europi. Inače isprva on je bio običan dječarac al ono što se dogodilo na tom putu zauvijek je promijenilo njegov život. Prvu lokaciju koju je želio posjetiti bila je černobil. Tamo je bila nuklearna elektrana koja je bila san svakog teologa, pravnika ili dječaka poput njega. Jednom kad je tamo došao sreo je kud slučajnosti jednog pravnika i jednog teologa. Od kad su se vidli stalno su bili zajedno. Pili su kave zajedno, igrali se u pijesku zajedno pa čak su i išli na zahod zajedno. Jednom jedan je predložio da ugraviraju svoja imena u neko drvo da se zna da su oni bili tu. Highway je imao loš predosjećaj u vezi toga al ipak im se pridružio. Kako su ugravirali imena u neko drvo policajci su ih ulovili i odmah im dali smrtnu kaznu zbog uništavanja prirodne imovine. Jedina električna stolica tada bila je u černobilu. Teolog je prvi odveden na stolicu i neposredno prije nego što puste struju, stražari ga pitaju za posljednje riječi. I tada on kaže: "Ja sam vjernik, vjerujem u Boga, vjerujem da ce on zaštititi istinski nevine" . Stražari uključuju prekidač, ali ništa se ne događa. Još pod utjecajem njegovih rijeci zaključuju da je sigurno nevin i puštaju ga na slobodu.
Sve se ponavlja s drugim od trojice. Njegove posljednje rijeci su bile: "Ja sam advokat i vjerujem da Pravda neće dozvoliti da nevini stradaju". Opet prekidač, opet ništa, opet ga puštaju da ode.
Treći po redu bio je naš Highway. Stražari pod teškim utjecajem prethodnih čuda čekaju da vide koje ce biti njegove posljednje rijeci. On progovara: "Ja ču biti inženjer elektrotehnike i mogu vam reći da nikoga nećete ubiti ovom stolicom sve dok ne spojite te dvije žice tamo".
Spojivši te dvije žice u elektrani se destabilizirala jezgra a od našeg glavnog lika kosa je dobila do tada neviđen oblik.
To je ljudi moji legenda o Highwayu i njegovoj kosi.

Budući da mi je ovo prvi post napisal bum vam nekaj posebno.
Prića ide ovak. Zove sin izvanzemaljac oca i otac dojuri i kaže sin:" oča, napravil sam nuklearnu fuziju u sobi" i kaže oča:" a jebote sine ja sam si mislil da si napravil nekaj komplicirano", i tad dojde Arnold Švicajniger, klonira se, onda se hbije i pukne u nuklearnu fuziju i uništi pol svemira.
Pouka ove priće je NIKAD NEMOJ UPISIVATI FOI U VARAŽDINU.
Evo to je to.
Boooooooooooooooooooooooooooook.